Deklaracija o položaju hrvatske kune

Mi, javni djelatnici i intelektualci, i svi ostali misleći i zabrinuti za hrvatsku budućnost izjavljujemo i ukazujemo:

​

• demografska je budućnost ekonomski i populacijski slabije razvijenih europskih naroda pa i hrvatskog, ozbiljno ugrožena iseljavanjem u gospodarski razvijene i društveno uređenije države Europske unije;

• euro kao zajednička valuta ne funkcionira na postavkama teorije optimalnih valutnih područja za koju je izvorno Robert Alexander Mundell od strane Švedske kraljevske akademije za znanost nagrađen 1999. godine. Nobelovom nagradom za ekonomiju;

• države članice Europske unije nemaju vremenski određenu obvezu pristupanja Ekonomskoj i monetarnoj uniju (EMU) niti obavezu uvođenja zajedničke europske valute eura kao nacionalne valute;

• hrvatska je kuna kao sredstvo plaćanja u različitim povijesnim okolnostima utemeljena na hrvatskoj povijesnoj i civilizacijskoj tradiciji još od 11. stoljeća.

 

Dalje ističemo:

​

• ekonomske krize, depresije i recesije neizbježne su cikličke pojave u ekonomskom životu i stoga se razumna politika treba brinuti kako tome parirati, a ne računati na prosperitetna razdoblja kao trajno stanje;

• u vrijeme takvih poremećaja sposobnost onih država koje su uvele euro bitno je smanjena u situacijama kada treba spašavati proizvodnju, izvoz i zaposlenost, kao ključnih ciljeva odgovorne ekonomske politike, što dokazuju znatno slabiji ekonomski rezultati zemalja eurozone tijekom prošle krize u odnosu na zemlje izvan eurozone.

​

Upozoravamo:

• države imaju samo tri instrumenta za borbu protiv ekonomskih poremećaja: tečajnu politiku, kamatne stope i fiskalne stimulanse. Ulaskom u eurozonu ostajemo bez prva dva instrumenta koje prepuštamo Europskoj središnjoj banci; fiskalne stimulanse već nam oduzimaju preporuke Europske komisije kroz europski semestar i konvergencijske kriterije (kriteriji iz Maastrichta);

• zbog toga zemlja ostaje bez ikakvih instrumenata u obrani nacionalne ekonomije i društva kada je to nužno i bez ikakve mogućnosti da vodi aktivnu politiku s tim ciljem;

• u takvim okolnostima jedini način za očuvanje inozemne konkurentnosti ostaje interna devalvacija, tj. smanjivanje plaća radi smanjivanja cijena. Iskustva su pokazala da se smanjivanje plaća događa teško ili sa zakašnjenjem, a i kada se dogodi ne prenosi se na smanjenje cijena uslijed čega to nigdje nije dalo rezultata, već su takvi pokušaji samo produbili postojeće krize.

 

Naglašavamo:

​

• čak i bez navedenih ključnih instrumenata nacionalna ekonomija ne bi trpjela kada bi Europska unija bila država koja ima relevantan proračun (SAD ima 40% BDP-a, dok EU tek 1% BDP-a), iz kojega bi mogla intervenirati fiskalnim poticajima u razdobljima ekonomskih poremećaja, i kada bi postojale institucije neophodne na bilo kojem optimalnom valutnom području da bi ono moglo efikasno funkcionirati;

• stvaranje takvih nužnih institucija, koje bi mogle supstituirati djelovanje nacionalnih vlada, se usporava, odgađa ili blokira od strane najrazvijenijih europskih zemalja, što je znak izostanka solidarnosti u Europskoj uniji; zajednica bez solidarnosti nije zajednica;

• stoga su reforme same eurozone jednako potrebne kao i reforme u njenim članicama;

• stoga čak i da je Republika Hrvatska spremna za ulazak u eurozonu po kriterijima eurozone, eurozona nije spremna za Hrvatsku.

 

Konstatiramo:

​

• dok je god takvo stanje s eurozonom, teška je društvena neodgovornost vladajuće politike, s nesagledivim posljedicama, srljati s uvođenjem eura;

• brojni ugledni međunarodno relevantni znanstvenici iz polja ekonomije koji pripadaju međusobno različitim školama ekonomske misli, uključujući Josepha Eugenea Stiglitza i Miltona Friedmana, oboje dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju (2001. i 1976.god.), utvrdili su kako euro područje nije optimalno valutno područje i kao takvo šteti slabijim članicama u korist bogatijih članica;

• demografska atraktivnost razvijenih država središta Europe u odnosu na rubne države članica EU iz Istočne i Južne Europe u današnjim uvjetima zajedničke europske valute kroz Ekonomsku i monetarnu uniju postaje trajna odrednica europskog integracijskog procesa zbog čega se u tim okvirima iseljavanje iz rubnih područja prema središtu može samo pojačavati;

• potrebno je osvijestiti činjenicu kako osim nedostatne ekonomske integracije eurozoni problem  stvara i konstitucija europske socijalne države;

• bez jače političke unije, bankarska i fiskalna unija nemaju potrebnu političku legitimnost u funkcioniranju eurozone;

• Hrvatski Sabor nikad nije raspravljao mogućnost ukidanja hrvatske kune i mogućim razvojnim posljedicama nakon uvođenja eura.

 

Stoga mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo neophodnim:

​

1. Zaustaviti pristupanje Republike Hrvatske euro-području s njegovim trenutnim uređenjem i zaustaviti uvođenje eura u RH umjesto hrvatske kune sve dok se ne stvore potrebne institucije koje štite slabije članice u uvjetima ekonomskih poremećaja.

​

   2. Omogućiti temeljitu i za javnost potpuno otvorenu raspravu oko uvođenja eura u kojoj će ravnopravno sudjelovati sva mišljenja oko ovog pitanja.

 

Zaključujemo:

​

Ili će EU biti država pa se automatizmom brine o svim svojim dijelovima, ili se njezini dijelovi prepuštaju sami sebi pa je nužno držati se one države koju imamo. Svoje države. U njoj očuvati instrumente za aktivnu politiku koja omogućuje otvaranje radnih mjesta, gospodarski rast i društveni napredak, i na koncu zaustavljanje egzodusa stanovništva.